Granice ljubavi

Dobrodošli na moj blog


13.09.2017.

Umorila se ova dusa od prastanja.

Jos jedan tezak dan, osjecam se previse usamljeno. Valjda se navikavam na samocu, na zivot bez voljenog bica. Danas mi fali vise nego juce i sutra ce faliti vise nego danas. Nisam navikla biti odvojena od njega ni dana, a kamoli ovoliko.. Previse je tesko leci a ne cuti se s njim, probuditi se a opet se ne cuti s njim. Svakim danom se sve slabije i slabije cujemo.. Razmijenimo po neku poruku i to je to. Nijedno ne govori svoja osjecanja. Krijemo ih.. Zasto da se bacamo pod noge jedno drugome? A ljudi moji toliko sam ga pozeljela .. Ne mogu vam opisati, al stvarno sve mi fali njegovo zagrljaj najvise.. Ali, covjeku je dato onoliko koliko moze podnijeti pah.. Uzivati u svojim snovima, mastati u svojoj glavi. Ali ipak jako sam sretna za nekoga ko je izgubio sve sto je volio u zivotu.

11.09.2017.

Sve na svoje dođe😇😇

Heej dobri moji ljuudi, osjećam se tako smireno i veselo, sedmica nije mogla bolje početi. U školi sam se super uklopila, sve sam nekako uspjela da uskladim sa svojim planovima. Ii super mi je. Moji školarci su tako predivni i tako mi pomažu. Ali ovdje nismo sad da opisujemo moje školarce nego njega. Hmm.. paa čujemo se redovno, pišemo jedno drugome gdje smo, samo ne otkrivamo osjećanja. Nekako smo tako daleko a tako blizu. Mnogo mi fali, za 4 dana idem u Bosnu i neću ga vidjeti 😶😶. Zašto ? Jer on nije u Bosni, znate već. Iii u ovom postu bi vam se svima zahvalila koji mi pružate podršku i tolike poruke pišete meni. Mnogo mi znači.Hvalaa vaam punoo, i obećavam zbog vas ću na dan pisati po dva posta. Volim vaaas..❤

08.09.2017.

Samo jednom covjek vooli..

I da osjecaji ne varaju, izgubiti kontakt sa njim toga sam se i bojala hh.. Ali covjeku je prepisano samo ono sto stvarno moze podnijeti. Jednom prilikom mi je moja rahmetli nana dok sam bila manja rekla: Budi tuzna, slamaj se ali uvijek se smiji, nek ti lice bude nasmijano. I pokusavam da tako i radim. Dopustiti nekome da vam tek tako slomi srce u roku sekunde, koje je gradjeno 9 mjeseci. Ali svi smi mi od krvi i mesa. Neko moze da nas voli dok smo tu, neko moze da nas voli jer ima koristi od nas, neko moze da nas voli jer dobro izgledamo, ali koliko mozemo biti sigurna da je prava ljubav u pitanju? Mozda je i moja bila jedna od pravih, ali u pogresno vrijeme? Ne znam. Mozda cak vise nista i ne osjeca ne znam ni to.. Pokusavam da sve saberem u svojoj glavi, ali opet ne znam..Vremenom se covjek pokaje, on ce jer me nije volio, ja cu jer sam ga voljela. Ovaj blog nek bude sjecanje na njega i nasu ljubav. To mk ne moze oduzeti.🤗🤗🤗

08.09.2017.

Kako sad živiš bez mene? 😯

Dobro veče dragi moji, dugo vam se nisam javljala, škola je krenula pa sam imala obaveze.. Nego večeras se osjećam ružno, imam osjećaj da ću ga izgubiti ovaj put zauvijek,kako? Hoću li moći izdržat? Ne, neću.. Teško je. Ne vidjeti ga tako dugo, ne osjetiti ništa.. Samo se bojim da ga ne izgubim, zauvijek. Ovo srce izdržati neće.. Bolit će.. Pokušavam da pokažem zube da mi je svejedno, da mogu bez njega.. Ali dokle? Nema veze.. 😔 Volim vas sve puno ❤❤❤

03.09.2017.

Sad pisem o tebi:)

Jos jedno vece, jos jedna tuga, jos jedna prolivena suza. Pokusati sve zaboraviti ili nastaviti sanjati? Da, ipak ovo drugo.. Nemati pored sebe nekoga na koga uvijek mozete racunati, nekoga da zagrlite mozete samo zivjeti zivot umirajuci.Hmmm.. da bas to. Trenutno ne osjecam nista. Ni radost, ni srecu. Cudno je kakvi smo mi sanjari, sanjamo a ne osjecamo, ili pak ne zivimo svoje snove ili ne zivimo u njima. U svijetu SLovenije znaci uzeti jednu veliku odgovornost, vec od 16 godina si sposeban, da ne pricam sta je sa nama od 17/18 godina? Velika odgovornost. Medjutim vec sam se nekako navikla ovdje, navikla da mi nema bas i nesto dragih ljudi. Ali.. znate kako kazu? Ziv se covjek na sve navikne. Dugo ga nisam vidjela, bojim se da se navikavam, nisam ga ni zagrlila, nismo se ni oprostili kako se oprastaju. Mi smo jedni od onih koji ne znaju cijeniti dok imaju. Sjedim ovdje dok vam pisem, i sjecam se kako sam u Bosni prvih dana u skoli uzivala gledajuci ga, ici sa njim do skole, zagrliti ga, uzivala sam gledati njegov osmijeh i njegove prelijepe zelene oci. Svakih slika i svakog trenutka se sjecam i sada, bez tog covjeka vjerovali ili ne jedva da i postojim. Neki dan je napunio 19 godina, sjecam se kada sam mu za 18 poklonila narukvicu i na njoj ugravirano: Volim te.. sjecam se kako sam ga zagrlila i ljubila da nisam htjela da ga pustim. Sjecam se svega.. svakog trenutka.. On, ja, skola, park, klupe sve je bilo nase. Sve je bilo nestvarno. Uzivala sam uz njega. A sad? Sad umirem za njim, svakim danom, sve vise i vise, toliko da mi venama ne tece krv.. Tog covjeka cu voljeti dok ne zaklopim svoje oci zauvijek. Ili cu voljeti drugoga a on ce mi biti duboko urezana proslost koja ce idalje teci venama ali biti tajna, sta vi mislite? Ja znam :)

02.09.2017.

Selidba....

Prelazak iz Bosne u Sloveniju je bilo nesto veoma tesko za mene, prelazak u novu skolu, novo drustvo sve.. Medjutim tih zadnjih par mjeseci sam sa drustvom i naravno sa njim provela prelijepo, najljepsi dani u mom zivotu koje cu pamtit zauvijek. Vrijeme za polazak, pakovanje, spremanje, ulazak u auto, u grlu velika knedla, srce kuca 100 na sat, suze u ocima i .. odlazak iz Bosnee. :) Imati saznanje da ostavljate sve nije jednostavno, tu gdje ste proveli 17 godina, sa tim ljudima oko vas, sa prijateljima, sa svima, otici i sve ostaviti, zivot me nije pitao zelim li ili ne, nego sam jednostavno morala. Prvi put kada su mi saopstili da se selim, u par navrata sam htjela da kazem:" ne ja ne idem, odvedite me naudit cu sebi". Ali ne, stala sam i prvu poruku sam napisala njemu, naravno nije vjerovao nisam ni ja. Vjerovali smo u nase "ZAUVIJEK". Planirali smo da ostanemo skupa, da se strpimo godinu i da se na kraju spojimo, super, ja bila presretna, necu ga izgubiti. Iii..ja sam bila ostavljena odma kada sam presla granicu Bosne, nema veze, nocima sam plakala, gusila se, ubijala me zelja za njim, prihvatala i njegove poruke koje bi me svakim danom svee vise i vise povrijedile ali.. Opet sam vjerovala u snove. Vjerovala sam svome princu :) I opet vjerujem u snove, da ce doci, da ce me cekati, da cemo biti skupa. Ne krivim ja njega, ne mogu .. Ja sam dosla ovamo da bi sutra sebi i svojoj porodici priustila bolji zivot. Da bi sutra kao uspjesne zena, kao majka, kao sestra, kao kcerka imala dobar zivot da ne zavisim od nekoga.. Medjutim nije me nista pitao.. .. Mah, nije bitno. Ja kao sanjar , kao neko ko vjeruje u svoje snove, nikada necu prestati da vjerujem u snove koje smo on i ja skupa sanjali. Jer izgubiti nekoga s kim ste sve dozivjeli prvi put, prvi poljubac, prvo drzanje za ruku, prvi zagrljalji, prva iskrena ljubav.. Znaci zivjeti a biti mrtav :) Volim vas <3

02.09.2017.

Ne gubite nadu.

Prije svega dobrodosli svi na moj blog, ovdje vam pise jedna Vjecita sanjanka neko ko mnogo cak i previse sanja. Necu se predstavljati, dovoljno je samo da znate da sam sanjar. Vidite prije nekoliko mjeseci sam se preselila u inostranstvo vise o tome cu u drugom postu. Medjutim ovoj sanjanki su pokusali da uniste snove, vjerovanje u snove. Pokusao je da ih ukrade neko ko je dio mene ili je barem bio.. Sve nam je bilo kao u snovima.. da, kao u snovima. Medjutim otisao je od mene odma kada sam se preselila, nije mogao, ostavio me je samu. Zato sam postala jedna sanjanka, andjeo slomljenih krila. Uvijek dragi moji vjerujte u snove, godina ima 365 dana, i mi imamo vjerujem svi 365 snova i zelja. Mnogo vas volim i pozdravljam sve. Bit ce mnogo ljepsih i boljih postova, obecavam.


Granice ljubavi
<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
267

Powered by Blogger.ba